Folklorni ansambl “Dr. Ante Starčević”
U veljači 1996. godine, odmah po završetku Domovinskog rata , Pučko otvoreno učilište “Dr. Ante Starčević” Gospić, pokreće rad folklorne sekcije s voditeljicom i koreografkinjom bivšom članicom ansambla Lado gđom. Marijom Rukavinom. Nakon istraživačkog rada po terenu u potrazi za originalima ženske i muške narodne nošnje, pjesmama i plesovima uspješno smo okupili nekoliko vrijednih originala i zapisali više narodnih pjesama i plesova iz bliže okolice Gospića.
U stručnoj radionici za izradu narodnih nošnji u Velikoj Gorici, izradili smo dosta uspješne rekonstrukcije, a potom smo još otkali u okviru naših mogućnosti četiri ženske suknje za djevojke i četiri za žene, a još nam je namjera otkati tkaninu i za četiri suknje za starije žene, jer su se te nošnje razlikovale po izboru boja i mustrica u tkanju.
Za najkvalitetniju sačuvanu žensku i mušku nošnju ,dobili smo na TV emisiji “Lijepom našom” i priznanje “Hrvatska tkanica” u Senju 26.02.1998. god. Pridruživanjem tamburaške skupine “Taliri” folklorna skupina dobiva novi naziv Folklorni ansambl ” Dr. Ante Starčević”.
Tijekom rada usvojili su više ličkih pjesama i plesova, a uvježbali su i scenski prikaz “Ličko prelo”.Da bi spasila od zaborava kako je izgledala i nekadašnja svadba u Lici, voditeljica Marija Rukavina je osmislila i scenski prikaz “Lička svadba”. “Ličko prelo” je scenski prikaz , starog narodnog običaja , u kojem je prikazano na koji način su se zabavljali mladi tijekom dugih zimskih mjeseci.
Ansambl već dvadeset dvije godine uspješno radi s četrdesetak članova.
Od travnja 2017. voditeljica Folklornog ansambla je gđa. Dragica Rogić.
Osim nastupa u Gospiću i okolnim mjestima, rado su pozivani i u druge gradove gdje žive Ličani, preko Zavičajnih udruga Slavonski Brod, Sisak, Požega i dr. Također gostuju i sudjeluju i na Smotrama folklora u Vinkovcima, Đakovu, Puli, Osijeku, Gornjoj Gračenici, Metkoviću, Baškoj (Krk), Otočcu i dr. Učestvovali su i na raznim drugim manifestacijama diljem Hrvatske, te u Bosni i Hercegovini, Njemačkoj, Italiji… Gdje god su bili, uspješno su odrađivali dogovoreni program, popraćeni ovacijama i aplauzom, lijepo primljeni i ispraćeni, sretno su se vraćali u Gospić, puni lijepih i nezaboravnih dojmova.
LIČKA NARODNA NOŠNJA
Kad se pomisli na svježinu ličkih ljeta, a posebno na snježne, hladne zime, jasno je da je u nekadašnjoj odjeći Ličana prevladavala vunena tkanina. Proizvodile su je u domaćinstvima vrijedne ruke ličkih žena. Uz ostalu stoku držali su ovce pramenke. Ostriženu vunu su prali, ručno raščupavali, izvlačili gargašama, plastrone slagali u kudilje, preli pređu , motali u raške, a potom raške bojili – mastili u kacama pomoću kore ili lišća pojedinog drveća( hrasta, oraha, jasena itd.). Od tanko spredene i obojene pređe žene su tkale sukno za žensku i mušku odjeću – nošnju i prekrivače – biljce ( s kićem ili bez kića). Također su plele maje, čarape, rukavice, šalove – pletove.
Nošnja se sastojala od gornje odjeće i prisvlačila (donje rublje od domaćeg platna). Na glavi su žene nosile rupce. Preko platnene košulje oblačile su haljine – carze, koje su se sastojale od suknenog jednobojnog prsluka prišivenog za suknju od 4 pole nabranu i složenu u falde. Suknje su tkane sukanjski od obojene vune , a boje su korištene već prema tome kome je namijenjena tkanina. U Gospiću i većini okolnih mjesta izrađivala se tkanina na četvorine , tzv. mišanica. Za mlade djevojke tkana je mišanica na žuto-crne ili crveno-crne «kocke» . Za žene, na crno-zelene kocke ili crno-modre kocke s okomitim zelenim strikama – tzv. mišanica na strike.
Tkanina na modro-crne kocke ili čisto crna bila je namijenjena za starije i stare žene. Carze su dopirale do gležnja. U struku su ih žene stezale lijepim pojasevima – tkanicama, a preko pojasa vezale su ili zaslan od glota ili za svečane prilike lijepe vunene pregače tkane kao i tkanice na tari, tehnikom kličanja. To znači da su od raznobojne vune – crvene, crne, modre, zelene, smeđe, narančaste, žute i bijele, izrađivane u redovima sitne mustrice – kliče , u obliku kukica, škalica, grabljica i slično. Na ovaj način rađene su i velike i male torbe. Njih su ukrašavale sa po 6 kita, a uz gornje rubove, plišom, srmom, resicama.
Služili su im za nošenje tereta, ručnog rada, ili za nešto sitnica kad se išlo u crkvu. Od suknene crne tkanine šivali su i muške hlače – breveneke. Bile su uskih nogavica s potpetkom ispod stopala. Preko platnene košulje muškarci su rado nosili vunenu pletenu bilu maju, optočenu oko vrata, duž prednjaca i rukavi do iznad lakta, čvrstom kupovnom tkaninom. Mlađi crvenom a stariji crnom. Za svečane su ih prilike opšivali crvenim ili crnim plišom. Preko bile maje su nosili sukneni crni prsluk – čermu, kojeg su za svečane prilike ukrašavali crnim plišom, po kojem su neke žene vezle šarenim koncem mustrice tehnikom križića.
O pojasu su Ličani nosili i široki kožnati pojas ćemer , a na glavi poznatu ličku kapu crvenkapu. Ova kapa je bila ukrašena crnim resama raznih dužina u raznim dijelovima Like. Za zimu su muškarci imali i crne suknene kapute – aljinice ali i kožune sašivene od ovčje kože. Njih su rado uvijek nosili. Ljeti s krznom na van a zimi prema unutra – do tijela. Od ovčje kože izrađivali su i obuću – opanke oputare, koji su s gornje strane imali tanke kožne trake opute, a zbog svoje elastičnosti bili su pogodni za hodanje po krševitom tlu. Isto su nosile i žene.
Voditeljica Folklornog ansambla: Dragica Rogić