AMATERSKO KAZALIŠTE GOSPIĆ PLASIRALO SE NA 60. FESTIVAL HRVATSKIH KAZALIŠNIH AMATERA

Selektor je Dubravko Sidor, akademski glumac i veliki zaljubljenik u kazalište, majstor za govorni izričaj i poznati radijski glas, u razgovoru sa glumcima amaterskog kazališta nakon izvedbe predstave Vesele žene hrvatske.

   

 

IZVJEŠĆE IZBORNIKA ZA LIČKO-SENJSKU ŽUPANIJU ZA 60. FESTIVAL HRVATSKIH KAZALIŠNIH AMATERA

U petak, 2. listopada 2020. gledao sam jedinu prijavljenu predstavu iz Ličkosenjske županije u izvođenju Amaterskog kazališta Gospić u dvorani POU Dr. Ante Starčević u Gospiću. Matko Elezović: VESELE ŽENE HRVATSKE Režija: Anela Serdar Pašalić .Priznajem da dolazeći na predstavu u Gospić nisam imao velikih očekivanja vidjevši prijavnicu – da u predstavi igraju 4 žene te pročitavši napisano o namjerama projekta. Čak i prva scena nije bila obećavajuća. Dvije glumice (Maja Brozičević i Ružica Grivičić) kao Zagorke skupljaju s metlama hrpu papira nakon političkog skupa i pritom komentiraju aktualnu politiku, što je uistinu većini ljudi već na vrh glave. U gledalištu nas je bilo u skladu s propisanim preventivnim mjerama zbog pandemije, pa reakcije iz publike nisu bile bučne, ali ih je ipak bilo. O ovoj sceni kasnije. No uslijedio je zanimljiviji dio predstave s temama međuljudskih odnosa, mentaliteta regija naše domovine: majkama Romkinji i Bosanki, majke i kćeri Vlainja, vremešnih dubrovačkih gospođa, te na kraju predstave vremešnih zagrebačkih starica koje bi rado vratile sjaj minule mladosti. I bio sam zapanjen kako taj ženski tim funkcionira: i kao bića individualno i kao uigrani kolektiv. Svaka glumica uvijek je igrala u paru s partnericom i tako su se morale uvijek preobražavati u novi lik. Gotovo pri početku svake scene morao sam uložiti trud kako bih prepoznao koja od glumica se kostimirala i maskirala u novu ulogu. Te transformacije su bile vrlo precizno izvedene bez trunke diletantizma. A sam tekstualni predložak Matka Elezovića dušu je dao da odvuče u pretjerivanje u namjeri nasmijavanja publike, što je česti izvor podilaženja publici i kod mnogih profesionalaca. No ove četiri žene – uz sjajnu voditeljicu i redateljicu Anelu Serdar Pašalić – s nepokolebljivom ozbiljnošću odigrale su ovu komediju. Ni u jednom trenutku nisu se prepustile izazovu pokazivanja da je to komedija i da se publika treba 2 smijati. Mogao bih navesti niz primjera podilaženja publici profesionalnih glumica i glumaca, nekad, a i danas. Ove četiri heroine inspirirale su me da ozbiljno razmislim o feminizmu i da za taj ženski fenomen promijenim percepciju. Nisam nikad, istina, bio neki antifeminist i još manje “mačist”, ali ove četiri žene (uz petu njihovu voditeljicu) apsolutno dokazuju njihovu moć, karakter i složnost. Ovakav se rezultat nije mogao postići bez upornog i ozbiljnog rada. U razgovoru poslije predstave saznao sam da četiri od njih pet već sedam godina rade zajedno, ima i muških dionika ove ekipe, ali nisu u ovom projektu, samo se jedna nova glumica uključila u ovu predstavu i uklopila se u duh koji ovim amaterskim kazalištem vlada od početka. Nije bilo nagrada i priznanja na razini županije. I bolje, jer ne znam koju bih izdvojio. Svaka je u svojim ulogama briljirala. Maja Brozičević kao Romkinja i Zagrepčanka – pogotovo kao Romkinja majka koja bi opravdavala jedno od svoje djece pred učiteljicom. Ružica Grivičić koja kao majka Bosanka ispravlja u imeniku ocijene svog sinčića u svim predmetima, dok Romkinja čuva stražu da ne dođe učiteljica. Tatjana Kolak (koja je ujedno maštovito sa skromnim sredstvima osmislila vrlo funkcionalnu scenografiju) briljirala je u ulogama Vlainje majke i dubrovačke gospođe. A Marija Šaban bila je Vlainja kći, dubrovačka gospođa, ali briljirala je u posljednjoj sceni odlično kostimirane starice Zagrepčanke, usporenim sitnim koracima u štiklama, da bi na samom svršetku predstave prešla u ludi ples kojim se pozivaju i ostale glumice na naklon publici. To je po mojoj ocjeni i briljantno osmišljena scena i odlično režiran naklon za završetak predstave. Moram pohvaliti temeljit i studiozan pristup zadatcima koji nisu jednostavni i zahtijevaju potpuno predavanje predstavi i u tome ne smije biti onih koji ne ulažu taj maksimum energije. Kad bi bilo i jedne slabije karike, karakter ovog amaterskog kazališta bi se slomio. Zanimljivo je, kad sam izricao sve pohvale koje sam i u ovom napisu spominjao, a voditeljica uredno pravila bilješke, htjeli su od mene da im kažem što je bilo loše kako bi to mogli doraditi. Naravno, nikad ništa nije savršeno. Kazalište je život, a život je daleko od savršenstva. Pitanje je samo koliko smo visoko postavili ljestvicu. Te negativne kritičke opaske ansambl je tražio i prije mog 3 očitovanja kako sam odlučio da ih pošaljem na državnu smotru 60. Festivala amaterskih kazališta. Pa eto otprilike što sam im rekao. Prvo, bio sam zadivljen njihovom uigranošću, unatoč tome što im je ovo druga izvedba pred publikom nakon približno 3 mjeseca. Ali predstava se mora češće igrati ako postoje mogućnosti i da se osjeti bilo publike. Mislim da bi time i “Vesele žene hrvatske” dobile na ritmu i intenzitetu predstave. Jednostavno treba što više “pravih utakmica”. Želim im da uspiju posložiti taj kontinuitet predstava s publikom. Drugo, vraćam se na prvu scenu predstave. Mislim da se treba što više odmaknuti od dnevne politike. Dramaturški, dvije čistačice trebaju pomesti hrpu papira prosutih po cijeloj pozornici. U dijalozima se neprestano najavljuje pauza koju svaki čas u svom radu zahtijevaju političari. I ta se hrpa papira sporo smanjuje. Moja asocijacija kao gledatelja jest da će se ti papiri pospremiti pri završetku scene. To je kao pješčani sat koji čekaš da iscuri. Sugeriram im da dijalog skrate, izbace sve “dosadne političke igrarije” i požure u trpanju papira u vreće te da završe kako su sada valjda zaslužile pauzu. Kako su kajkavke Zagorke i imaju u nekom dijelu asocijaciju na nošenje maski da upotrijebe novu kajkavsku kovanicu za zaštitnu masku, a to je NAGUBEC. Treće što bi se valjalo doraditi je bolje i temeljitije vladanje dijalektima – što je vrlo zahtjevan posao – ili pak slobodnije se poigravati na temu kako mi glumice čujemo razne hrvatske regionalizme. U tom slučaju valja paziti da se ne pretjera u smislu podilaženja gledateljima. Prava mjera u vladanju regionalizmima u govoru je Bosanka i Romkinja u očekivanju učiteljice i starija i mlađa Vlainja. Našalili smo se u razgovoru da su dvije glumice koje ih igraju tu na vlastitom terenu. Glazbeni miksevi kod izmjena scena vrlo su dobro napravljeni i tu predstava dobiva na dinamici i atraktivnosti. Vrlo precizan izbor glazbe.

Eto, drage amaterke i amateri Like, uz ove primjedbe, još vam jedanput čestitam na trudu i uspješnosti te plasmanu na 60. FHKA.

Dubravko Sidor, glumac

 

%d bloggers like this: